Nisam ja to odmah primetila.
Mislila sam: dobro, vole deca telefone, to je normalno. Ali onda jednog jutra, dok sam pravila doručak, videla sam je kako sedi za stolom - praznog pogleda, prstima prelazi po ekranu gore-dole. Nisam ni znala šta gleda. Ni ona sama nije znala.
Pozvala sam je na doručak. Nije čula. Zvala sam je još jednom. Ništa. Tek na treći put - i to kada sam povisila glas - digla je glavu. I to na sekundu.
Ta sekunda me jako zabolela.
Jer sam se setila sebe sa pet godina. Sedela sam za stolom sa sveskama i bojicama, i nisam htela da stanem. Mama je morala da me tera u krevet. Danas je moja ćerka od te iste koncentracije - daleko.
Pitala sam se: šta se desilo? I kako da je vratim?